Izbor igračaka u današnje vrijeme je dosegao vrhunac. Reklame i različiti mediji dodatno otežavaju roditeljima i djeci da odole kupovini. S druge strane, djeca postupno i uz dobar model razvijaju kritičko mišljenje. Taj model slijede po uzoru na ponašanje svojih roditelja pa tako i prilikom kupovine, birajući je li trenutak da se nešto kupi ili nije.
U ranoj fazi djetetovog razvoja, roditelji su ti koji donose odluke. Izbor igračaka u toj dobi je najčešće pohvalan. To su razne zvečke, zvučne slikovnice, interaktivne podloge i sl. Nakon što naš mališan propuza, ništa više nije isto: on aktivno istražuje sve oko sebe, baš doslovno sve – utičnice, povlači stolnjak, baca sve što mu dođe pod ruku… Tada za roditelje počinje izazov. Neki se odluče brzo kupiti gumeni čekić, nadajući se kako njihovo dijete više neće lupati sa žlicom po tanjuru.
Na taj i slične načine započinje borba da se igračkama nadomjesti potreba za istraživanjem, što je nemoguća misija. Kada se napokon riješimo faze «bacanja», dolazi jednako izazovno razdoblje. Djeca počinju upijati poput spužve, sve što vide i dožive, odnosno počinju memorirati.
«Što oko ne vidi, srce ne želi.» (narodna poslovica )
S obzirom na složenost današnje situacije, mediji postaju naš moćni saveznik i protivnik. Dječje želje postaju sve veće pa roditelji nerijetko kupuju i tjesteninu s likom iz crtića, a sve na zahtjev djeteta.
Igračka, kao predmet postojanja u djetetovom životu, često ima veliku ulogu, osobito kao prijelazni objekt za vrijeme adaptacije na jaslice, odnosno vrtić.
Kako ćemo biti sigurni da je igračka, nad kojom naše dijete «drhti» od želje da ju dobije, baš pravi izbor?
Prije nego što popustimo našem mališanu ili mu «slomimo srce», možemo si postaviti nekoliko korisnih pitanja:
- Što dijete dobiva kupljenom igračkom?
- Zna li moje dijete što je najbolje za njega?
- Kupujemo li trenutni mir, zbog nemogućnosti da se nosimo s dječjom frustracijom?
- Jesmo li spremni predati djetetu kontrolu i moć odlučivanja?
5 znakova da smo u zamci i da je dijete preuzelo kontrolu:
- Odlazimo s djetetom u trgovinu i kada to ne želimo.
- Osjećamo se loše kad djetetu nešto ne kupimo.
- Osjećamo potrebu da naše ima sve što i njegovi prijatelji.
- Uznemiruju nas dječje želje.
- Dijete nas svaki dan pita: «što si mi kupio/kupila?»
Djeca «shoppingholičari», sklona kupovanju, često imaju osjećaj niskog samopouzdanja i emocionalne praznine. Kupovina im služi kao alat da se osjećaju voljenima i vrijednima. S obzirom na to da je potreba za ljubav dovoljno jaka kod svakog čovjeka, možemo sa sigurnošću reći da takva djeca neće lako odustati od svojih zamisli.
Na odraslima je da odluče hoće li djeca ljubav mjeriti materijalnim dobrima ili ćemo si osvijestiti njihove istinske potrebe. Odluku prepuštam vama!